Saz je riječ perzijskog porijekla i u prijevodu znači – trska, šum trske, čemu njegov ton najviše i sliči. To je melodijski instrument, korišten pretežno samostalno, bez podrške i sudjelovanja drugih instrumenata u pratnji pjesama ili instrumentalnim izvedbama. Saz ima najčešće šest žica, međutim, broj žica može biti i veći – osam, dvanaest, pa čak i više, ovisno o želji graditelja ili interpretatora. Često se ovaj instrument poistovjećuje sa šargijom, a ustvari se radi o dva različita instrumenta.
Bosanski saz se razlikuje od Turskog u debljini žica, štimanju i veličini saza. Uz saz se isključivo izvode sevdalinke, koje se štimaju u tri visine po sluhu (ili uz pomoć štimera). Zbog toga što je vrat (držak) dug, opseg je od 2 do 2,5 oktave u kojima se gradi melodija.
Za gradnju saza potrebno je stablo divlje trešnje, javora, oraha ili duda – ono mora biti zdravo i ne smije biti šuplje. Drvo koje se obrađuje mora se prethodno sušiti najmanje tri do pet godina, a sama izrada traje mjesec ili dva, zavisno od graditelja. Važno je pomenuti i to da se koristi izraz „kucanje o saz“, a ne sviranje saza, što nam govori o tome koliko se mora biti nježan i pažljiv sa ovim instrumentom.
Na fotografiji/Zvuk (On the photo/Sound): Ago Salihović (Puračić – BiH)
Obrada (Processing): Dženita Osmanović
Foto (Photo): Mirha Osmanović